Čarolija obavijena u bijelo zvana Božo Vrećo

Revolucionarni Božo Vrećo, bosanski izvođač i interpretator sevdalinki i promicatelj okvira “moderng” društva. 

Nedjelja je uvečer, treći dan Špancira. Na praznu pozornicu kod Vile Bedeković stupa na scenu Božo Vrećo, te nakon velikih pohvala predivnom gradu Varaždinu, Špancirfestu i ljudima započinje a capella izvedbu narodne pjesme “Čula jesam da se dragi ženi“.

Već u uvodnoj pjesmi predlaže publici da zapjeva s njime, no bez većeg odaziva dok svi ostaju staloženo slušati izvedbu koju su popratili samo velikim aplauzom, što je Božo komentirao da je tek početak večeri i početak predivne noći. Nastavlja a capella sa autorskom “Crne oči” nakon koje predstavlja harmonikaša Miru Navračića uz kojega izvodi “Negdje u daljini“, autorsku “Selim“, “Rane moje” od Silvane Armenulić i narodnu “Mujo kuje“. 

M. Navračić potom silazi s pozornice, a Boži se priključuje Marko Louis. Varaždinska publika je imala priliku čuti Marka u petak na prvoj večeri Špancira na Stančiću. Uz Marka, Božo započinje izvedbu zajedniče autorske pjesme “Pasana“. Božine vokalne sposobnosti su neupitne, taj spoj emocija, tradicionalnosti i avangardnosti koje unosi u izvedbe su opravdani razlog da ga se prozove “Princom sevdaha“.

Tokom večeri Božo je izjavio: “Ne može sevdah bez tuge. Uvijek na kraju netko umre, bilo od tuge ili ljubavi.” Ali takav je sevdah – pun emocija, a on ih savršeno akumulira i prenosi publici.

Marko Louis je pak sin pokojnog Ljubiše Stojanovića Luisa, multi-instrumentalist koji često surađuje s Božom. Na Pasani je krenuo sa sviranjem bongosa, potom prešao na sviranje klavira, beatboxanje, pjevanje i to sve istovremeno loopajući digitalno. Takav pristup su zadržali do kraja nastupa. No, uz takve izvođače, više ni nije bilo potrebno.

Nakon Pasane izveli su djela “Kiša bi pala“, “Pandora“, “Sahtijan” i “Lejlija“, a za bis na dovik publike “Elmu” i “Djelem Djelem” na kojima im se pridružio Miro Navračić. Imali smo priliku okusiti te sirove emocije, doživjeti unikatnu izvedbu koju rijetko tko može priuštiti.

Ne mogu, a da se ne osvrnem na Božin vizualni identitet. Bilo je razno raznih komentara po društvenim mrežama i uživo, ali nakon što poslušate takvu izvedbu, i ta haljina (koja je uostalom bila predivna kao i on) i štikle i sve što se ne uklapa u kalup današnjeg društva postaju nebitni. Haljina, skidanje haljine, ples, odlazak s bine i plesanje među publikom su ono što njega predstavlja kao čovjeka i umjetnika.  Oni koji su drugačiji uvijek odudaraju, ali ja sam došla zbog glazbe i iskustva, a sve ostalo je nebitno.

Prvi dolazak Bože u Varaždin, a za sobom je ostavio samo ljubav i zahvalnost uz obećanje da se vidimo i do godine.

Galerija fotografija na LiveSvirke.com Facebooku

 

Autor: Lucija Kožar

Fotograf: Maja Musić

Podijeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Možda vam se također sviđa...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *